Ključevi prošlosti i upute za budućnost

Proljetni lockdown naveo me da otkrijem svoj balkon – bilo je vrlo ugodno ondje boraviti, odmarati se i raditi, za što inače nije bilo vremena. Ovaj zimski lockdown, kad danju vlada polumrak, a izvan kuće nema nikakva druženja, naveo me da se okrenem svojim knjigama – za što također inače nema vremena. Naša kućna knjižnica nije velika, možda tri tisuće knjiga, jer smo zbog nedostatka prostora zadržavali samo one koje su apsolutno nužne. Kolika razlika prema knjižnici Alberta Manguela, argentinskoga bibliofila i pisca, s čijom se knjigom Dok pakiram svoju biblioteku, u izdanju Frakture, i prijevodu Tomislava Kuzmanovića, družim ovih dana. Među našim nužnim knjigama, osim ove, još su dva njegova djela, oba čarobna: Povijest čitanja i Knjižnica noću. Što iz tih knjiga, a što od sama autora, kojega sam imao sreću upoznati na Sajmu knjiga u Puli 2009, doznao sam da živi u Francuskoj, u nekom seocetu južno od Loire, u srednjovjekovnoj kuriji čiji je štagalj preuređen da udomi njegovih trideset tisuća knjiga. Upravo na tom mjestu počinje Dok pakiram svoju biblioteku: nakon što je putovao od rodne Argentine do Izraela, Polinezije i SAD-a, i nakon što se nadao da će se skrasiti upravo u toj kuriji sa svim svojim knjigama, Manguel zdvaja nad tim da ih ponovno mora zapakirati i tako zarobiti. S tim da ih trenutno ima trideset i pet tisuća!

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

„Trebam materijalnost verbalnih stvari“, kaže Manguel koji je vrlo nesklon e-knjigama, „trebam tvarnu pojavnost knjige – oblik, veličinu, teksturu“, kaže i dodaje: „Ja sam kao Toma, moram dodirnuti kako bih vjerovao.“ Manguelova knjižnica povijest je njegova života – to su knjige koje je čitao od djetinjstva, darovane knjige, knjige koje je nabavljao zbog tema koje ga zanimaju. Javne knjižnice voli, ali i mrzi: ne voli čekati na knjige koje treba, ne voli da mu se brani črčkanje po marginama, ne voli vratiti knjigu ako u njoj nađe, kako sam kaže, nešto zapanjujuće i dragocjeno. „Poput pohlepna pljačkaša hoću da knjige koje čitam pripadaju samo meni“, objašnjava svoju opsesiju. Iz istog razloga knjige nikomu ne posuđuje.

Ništa ga ne veseli nego boraviti među „svojim knjigama“. Knjižnica je mjesto sjećanja, citira Manguel Waltera Benjamina, koji je također imao problema s pakiranjem i raspakiravanjem knjiga. Zapakirana knjiga zapravo je mrtva knjiga, to sam otkrio kad smo se supruga i ja selili zadnji put. Ako knjigu ne vidimo na polici, ako s njom ne možemo komunicirati pogledom, kao da je i nema. Upravo zbog toga i nemamo toliko mnogo knjiga – jer knjiga mora biti na polici kako bi s nama razgovarala, a ne u podrumu, na tavanu ili zgurana u drugi ili čak treći red. No tada nastaje paradoks: čim koju knjigu darujemo ili odnesemo u antikvarijat, počinje nam nedostajati, i samo je pitanje dana kada ćemo je ići posuditi u knjižnicu.

Manguelova knjiga Dok pakiram svoju biblioteku dala mi je odgovor na to: knjige su naš život i naš identitet neodvojiv je od njih; nije ih dovoljno samo pročitati, knjige svojeg života želimo i posjedovati, kako bismo ih uvijek mogli ponovno uzeti u ruke. Ali sad treba protumačiti drugi paradoks, potrebu da se stalno traže nove i nove knjige, iako još nismo pročitali ni stare, pa čak i ako ih uopće ne možemo pročitati; Manguel, recimo, priznaje da ima cijele police knjiga na arapskom, iako taj jezik ne govori niti čita to pismo. Među divnim Manguelovim opaskama ima i ona da je naša neutaživa žeđ za novim knjigama potaknuta time da u njima tražimo spas: možda je baš u toj i toj knjizi misao koja će nam donijeti spasenje, i ako je ne otvorimo i ne pročitamo, bit ćemo zauvijek izgubljeni.

Kad su knjige prisutne, kaže Manguel, skloni smo ih smatrati mrtvim predmetima koje možemo nadzirati – zamišljamo da su inertne i pasivne, i da im možemo pripisati značenja koja stvaramo sami. Prizivajući biblijsku usporedbu o kostima što oživljavaju u pustinji, Manguel – koji je po majčinoj majci židovskog podrijetla – zamišlja da knjige pretvara u svoje bližnje, da ih preobražava u prisutnost u kojoj živimo. „U svojoj sam se knjižnici osjećao okružen tom tihom većinom (kako je Homer zvao mrtve), nepreglednim jatom stranica koje je držalo ključeve moje prošlosti i upute za moju budućnost, kao i korisne čini za moje svako­dnevne rituale“, kaže Manguel, i to je upravo ona njegova stranica koja me spasila.

Dok ovog maglovitog dana u prosincu sjedim među svojim knjigama, dok me promatraju, ti glasovi iz djetinjstva pomiješani s knjigama koje su tek nedavno nabavljene, spreman sam Manguelovu metaforu o pakiranju knjiga izvrnuti. Za njega je pakiranje prokletstvo nomada, vječnog Žida koji nosi svoje knjige s kraja na kraj svijeta, tražeći smirenje i bježeći od njega. U lockdownu ja sam sa svojim knjigama zatvoren, u kutiju, lijes ili dnevni boravak, kako hoćete; u njima su ključevi moje prošlosti, upute za moju budućnost, čini za moje svakodnevne rituale – jednom riječju, čitav ja. Ne pakiramo mi svoje knjižnice; mi smo u njih zapakirani.